Lijek za ovisnost o videoigrama

Ovisnost o videoigrama sve je prisutniji problem na globalnoj razini. Procjenjuje se da videoigre širom svijeta igra dvije milijarde ljudi, a čak 4 posto njih spada u ovisnike.

Svjetska zdravstvena organizacija je 2018. godine ovisnost o videoigrama svrstala u bolesti ovisnosti. Prema istraživanjima, među pacijentima je najviše onih koji imaju oko 25 godina. Statistike se mijenjaju iz godine u godinu, jer djeca sve ranije dolaze u dodir s videoigricama. Približno isti broj muškaraca i žena igra videoigrice, ali muškarci su češće ovisnici.

Što čini razliku između ljubitelja videoigrica i ovisnika kojem je potrebna stručna pomoć? Ovisnik je, po definiciji, osoba koja je okupirana videoigricama do te mjere da ne može normalno obavljati svakodnevne aktivnosti. Ugroženi su i zapostavljeni svi segmenti života, jer se prednost daje igranju igrica, bez obzira na negativne posljedice koje to donosi.

Igranje videoigara na početku se događa spontano, u trenucima dokolice. S vremenom provedenim u svijetu igrica, poboljšavaju se vještine igrača. On uspijeva otkriti trikove koji će mu omogućiti postizanje sve boljih rezultata. Kako se igrač s velikim brojem osvojenih bodova penje na rang-listi, tako se u njemu sve više javlja osjećaj uspjeha i moći.

Sve ovo izaziva divljenje drugih igrača iz neposredne okoline koji tako dobre rezultate iz različitih razloga ne mogu postići (nedostatak vremena i vrhunske opreme za igru).

Ubrzo se gubi kontrola nad cijelim činom igranja igrica, a euforija i uzbuđenje tijekom igre postaju sve veći.

Želeći postići još bolje rezultate, igrač sve više vremena provodi pred ekranom. Stvara se psihička ovisnost čija je osnova osjećaj pobjede i uspjeha. Čak i kada ne igra igricu, ovisnik razmišlja o novim taktikama i uređajima koji bi mogli poboljšati igrački doživljaj. Opsjednutost virtualnim svijetom sve aktivnosti okreće u istom smjeru, a to je svijet videoigrica.

Kako vrijeme prolazi, želja za igranjem videoigrica sve je češća. Ovisnik gubi svijest o stvarnom vremenu i svaki trenutak nastoji provesti igrajući. U početku, igrice se igraju samo vikendom, kada osoba ima najviše slobodnog vremena.

S vremenom, igranje će postati svakodnevno, ali u kraćim intervalima, na primjer dva sata tijekom dana. Kako se psihička ovisnost povećava, vreme provedeno u igranju povećat će se na desetak, pa i više sati tijekom svakog dana.

Zabrinjavajući podatak je da je registrirano nekoliko smrtnih slučajeva ljudi koji su videoigrice neprekidno igrali duže od 20 sati.

Višesatno igranje igrica počinje remetiti ustaljeni tijek života obitelji ovisnika. Ovisničko ponašanje ide nauštrb dnevnih obaveza i to dovodi do sukoba s roditeljima ili partnerom.

Gubi se zanimanje za posao, školu, dužnosti, hobije, dotadašnju rutinu. Osoba u početku negira postojanje problema nastojeći ga minimalizirati. Traže se i nalaze opravdanja za cjelodnevni boravak ispred računala. Ovisnik počinje lagati svojoj okolini kako bi izbjegao eventualne sankcije. Ponekad je želja za igrom jača od svijesti o njezinoj štetnosti. Igrači znaju da ih to što rade ugrožava, ali jednostavno se ne mogu oduprijeti potrebi.

Kada osoba shvati da ima problem, potražit će pomoć od ljudi iz svoje okoline. Ako su u pitanju maloljetnici, do sagledavanja problema ponekad neće ni doći. Tada roditelji ili staratelji ovisnika na svoju inicijativu odvode kod stručnjaka.

Kada je lišen mogućnosti igranja igrice, ovisnik se suočava sa osjećanjem patnje i dosade, u njemu se javlja tuga zbog gubitka nečeg važnog. To utječe na ponašanje i on postaje razdražljiv i nervozan. Dotad miran i povučen, oboljeli postaje agresivan prema sebi i drugima. Zamjera svojim bližnjima uskraćivanje izvora zadovoljstva.

Broj ljudi čija je smrt izravno ili neizravno u vezi s videoigricama nije poznat, ali se zna da ima tendenciju rasta. Ovisnici često dižu ruku ne samo na sebe, već i na svoje bližnje. Razlog za to je njihova nemogućnost da podnesu frustraciju izazvanu nemogućnošću igranja videoigrica.

Utjecanjem na promjenu raspoloženja smanjit će se nervoza i razdražljivost, a cjelokupno psihičko stanje će se stabilizirati.

Faze liječenja su:

Utvrđuje se fizičko i psihičko stanje pacijenta. Uobičajeni dijagnostički pregled uključuje: test urina, opću analizu krvi, biokemijsko ispitivanje krvi, EKG i pregled doktora internista. Standardni dijagnostički pregled za procjenu psihičkog stanja uključuje psihodijagnostiku (psihološke testove kojima se utvrđuje razina ovisnosti, posljedice ovisnosti na mentalno zdravlje, znaci psihičkih poremećaja, prisutnost depresije i stupanj motivacije za izlječenjem). Nakon dijagnostike nalazi se na promatraju liječničkog tima koji radi strategiju i plan liječenja. Ukoliko se u nalazima primijete znaci nekih kroničnih bolesti ili faktori rizika po potrebi se vrše dodatna pretrage i prepisuje terapija. Pregledi koji se rade su MRT, EEG, ultrazvuk, rendgen, endoskopija, analize koncentracije medikamenata i narkotika, pregledi kardiologa, neurologa, endokrinologa… Ovo su sve dodatne pretrage koja ne ulaze u cijenu paketa.

Na početku liječenja, psihičko stanje pacijenta potrebno je stabilizirati pomoću lijekova. Time će se eliminirati depresija, napetost i nervoza. Kada pacijent počne realno sagledavati postojeću situaciju, prelazi se na sljedeću fazu liječenja.

Neuro Jet aparatom, putem odgovarajućih impulsa, djeluje se na moždane stanice zadužene za lučenje endorfina i dopamina. Stimulacija je bezbolna, a tijekom tretmana osjećaju se vibracije i golicanje. Cijela procedura kontrolira se putem kompjutora. Normalizacija rada obje moždane hemisfere postiže se Trans air terapijom. Pomoću ove neurofiziološke metode korigiraju se poremećaji volje, ponašanja i patološke želje za igranjem igrica.

Prakticira se u nekoliko različitih oblika.

Ibogain, primjenjuje se po preporuci doktora.

Traje do 12 mjeseci i provodi se nakon napuštanja bolnice. Tu spadaju stalna podrška i redovne mjesečne kontrole. Cilj je da pacijent ostane u kontaktu s doktorima kako bi dobio stručne savjete ili pomoć ako to bude potrebno.